Wednesday 20 April 2011

Sećanje na sećanje

Pretpostavka je da samo prvo (?!) sećanje na neki događaj može biti autentično (?!)?!

Šta čovek uopšte dobija sećanjem? Sećanje može da bude beg (stvarni ili virtualni ili je svaki virtualni?!) u projektovana (željena ili ne) scenarija. Ako su sećanja na prošlost - uspomene, da li su sećanja na budućnost - projekcije ili to može i obrnuto da se predstavi?

Ako uplovimo u prošlost (putem sećanja) iz nje možemo da prizivamo (dobre i/ili loše - kako ih sami određujemo) uspomene.

Mi nemamo film (video zapis) na prošlost u sećanjima (u svojoj glavi). Imamo fragmente (slike) koje nam (po)/(od)mažu da se za njih (ne) zakačimo i da ojačamo slike o samima sebi (ili onim/a što ima/ju veze sa nama). Ono što se dešava je da mi odbacujemo "viškove" (neželjene delove delova) i prekrajamo prošlost. Sećanje na sećanje liči na opsenu koju stalno prizivamo i održavamo "živom".

Oni "progresivniji" gledaju u budućnost. Planiraju. Koliko puta ste imali prilike da uvidite da većina vaših planova nema veze sa stvarnošću (kakvom god)? Moguće je da je jedno objašnjenje da su ti planovi utemeljeni ni u čemu. U onome što vi očekujete (od sebe/drugih) i što drugi očekuju od vas. Suviše uprošćeno.

Planovi mogu da budu "pozitivne" i/ili "negativne" percepcije, uz napomenu da polaritete određujemo mi, jer ništa samo po sebi nije ni dobro, ni loše (i uopšte bilo koji dualitet). Svejedno, unutrašnja energija se crpi, troši - ni na šta.

U međuprostoru između onoga što je bilo i onoga što će biti postoji ono što je sada. To sada ili sadašnjost ume da bude (bar za većinu) nepodnošljivo, jer nekome se čini bolje/gore ono što je bilo, nekome se čini da će biti bolje/gore ono što će da bude. Dakle, ni sada čovek nema mira i spokoja da svoju energiju ne troši na ono na šta ne utiče. Ono na šta mislimo da utičemo smo mi sami. A kako utičemo?

Sluđujemo sami sebe tako što se utapamo u "drugim" svetovima i svetovima "drugih"; bilo čemu za šta mislimo da nas "definiše", bez obzira da li smo "poklonici" ove ili one literature, muzike, filmova i različitih fikcija (ideologija), poput pripadanja ovim ili onim pokretima itd. Ono što sami možemo da izmaštamo (o sebi/drugima/okruženju) je beskrajno.

Sećanje na bilo šta mi izgleda kao solidno retuširan (prepravljen da bi bio lepši, bolji) prikaz ili (ne)svesno potisnuta slika (koja negde čuči i čeka da je pokrene "kapisla").

Odbijanje da se bude sam sa sobom (bez prisustva drugih, tj. publike), da se neometano i necenzurisano razgovara sa sobom (sopstvom), da se ima vremena za sve to, znači bežanje i utapanje u "blagodeti" koje nam nudi projektovana stvarnost, putem npr. masovnih sluđivanja da je življenje u aktivnostima (koje su drugi kreirali), a koje mi treba da podržimo svojim (virtualnim) prisustvom (mitinzi, podrške ovom i onom), like-ovanjem na FB-u itd. i imanju i iznošenju sopstvenog mišljenja - uslovljenog projektovanom realnošću kroz "mislim svojom glavom" i "slobodu govora" bez mogućnosti individualnog doprinosa u smislu kvalitativnih (ličnih) pomaka - prdenje je u magli itd.

Mi nismo naš razum. Razum je lažljivi i kvarljivi ego oklop koji nas onemogućava da upoznamo sebe. Razum nam je odredio da razmišljamo u antipodima i da se batrgamo između arhetipova tj. između suprotnosti.

2 comments:

  1. Inspirativan tok misli. Fokusiranost na ono što jeste, umesto na to kako je moglo biti ili tek treba da bude je vrhunska veština. Ja te retke dragocene trenutke provedene u čistoj sadašnjosti nazivam samozaboravom i ništa nije prijatnije od toga. Da ne bude zabune, nije u pitanju nikakva mistična veština već veoma praktična životna filozofija koja se pokazuje svima ali je svi ne primećuju ili se boje da u njoj uživaju.
    Teško je to verbalizovati jer je i jezik tek interpretacija, reči koje misle i posmatraju umesto nas.

    ReplyDelete
  2. Zanimljiva ti je ova formulacija a pro po teme - o samozaboravu. Na pamet mi nije palo da pokušam da to tako definišem. Ali, kao što ti kažeš, "jezik je tek interpretacija". Ne znam kako ti, ali kod mene, uvek mi "najbolje" ide kada pokušam da napišem te misli, a mnogo slabije kada pokušam da ih izgovorim. Nekako mi je verbalno "izlaganje" konfuzno. Pogotovo ako pokušam to nekome da kažem, onda se upletem ko pile u kučinu, a i potrebno je to "fino podešavanje" talasnih dužina da bih uopšte imalo smisla da se nekome obratim sa takvim "predstavkama".

    ReplyDelete

Note: only a member of this blog may post a comment.

Protected by Copyscape Plagiarism Check Tool
Related Posts with Thumbnails